петак, 11. децембар 2015.

Crimson Peak





Zaplet: Edith Cushing je mlada devojka, sa željom da postane pisac novela o duhovima. Već pogođena tragedijom u najranijem detinjstvu, njen život će se promeniti kada upozna zgodnog mladog baroneta i njegovu misterioznu sestru, te se udaje za njega, oglušivši se time o upozorenja njene pokojne majke.



Moram priznati da me je zaplet, koji stoji na IMDb- u, vezan za ovaj film, prilično zbunio. Počev od priče o devojci, koja beži od porodične tragedije do onog dela, kada ona bira između svog prijatelja iz detinjstva i novog, misterioznog muškarca. Istina u pogledu zapleta je bila negde između. Na samom početku upoznajemo devojčicu Idit, kojoj je preminula majka od strašne bolesti. Sama Idit se čini da poseduje natprirodne moći, koje joj omogućavaju komunikaciju sa svetom duhova iliti mrtvih, te prima upozorenje, koje se odnosi na njenu budućnost. Odrasla Idit je kćerka bogatog graditelja i mlada spisateljica u usponu ili bar to želi da bude. Jedan engleski plemić će pokazati interesovanje za njenu knjigu, ali i za nju samu, što će dovesti do toka događaja na koje je Idit upozoravana odmalena.


Giljermo Del Toro je reditelj sa specifičnim stilom pri kreiranju filmova, pa bili to holivudski blokbasteri ili nezavisniji filmovi o svetu fantazije. Čini se kao da je ovde pokušao da spoji i jedno i drugo, te istovremeno imamo i odličnu glumačku ekipu, verovatno visoko plaćenu, ali i elemente čiste umetnosti. I upravo film najviše briljira u svojim umetničkim aspektima, te se moram prvo osvrnuti na njegove najsnažnije karakteristike, a to je vizuelni dojam. Celokupna fotografija filma je jednostavno prelepa, počev od enterijera uklete kuće, do jezivog pejzaža i dominirajuće grimizne boje, koja svakako odgovara naslovu. Vidljivo je vođenje računa o svakom pojedinom detalju, što podrazmeva kostime, koji su dovoljno upečatljivi za sebe, počev od onih, meni strašnih, viktorijanskih spavaćica, zatim šminku glumaca, vizuelne efekte i u svim detaljima bih verovatno i više uživala da sam mogla da se opustim u pojedinim scenama. Ovako je celokupna gotička atmosfera, praćena efektnom klavirskom muzikom stvarala neprekidnu napetost, a sticao se utisak da kuća odiše nekim svojim nesrećnim životom. Najupečatljivija je neprestano poigravanje bojama od strane reditelja, koje daje dublje značenje samim scenama. Kao dodatan plus, bar sa moje strane, bila je referenca u pogledu ser Artur Konan Dojla, koji je bio osvedočeni spiritualista, te je to bio lep detalj u filmu o duhovima.


Ono što bih istakla kao nedostatak je manjkavost u pogledu samog zapleta, pomalo predvidiv i dokučiv i pre kraja, stiče se utisak kao da je već viđen u nekim drugim filmovima. Očekivala sam više komplikovanosti i neočekivanih i fantastičnih otkrića, ali su izgleda ovi nedostaci "zakamuflirani" scenografijom i vizuelnim. Svakako bi krajnjem utisku doprinule i objašnjenje pojedinih stvari u filmu, kao na primer sposobnosti Idit da komunicira sa duhovima, koje izgleda drugi ljudi ne vide, a što je samo ovlaš dotaknuto i pomalo zaboravljeno, kada je zaplet počeo da se odvija. Kada je reč o strahu, odnosno činenici da film pripada žanru horor, meni lično je u nekim scenama zaista bio strašan. Opet ja nisam neko ko rado gleda horore, poslednji, koji sam gledala, a i čitala, bio je grozomorni The Woman in Black i mislim da do dan danas ne mogu da se "opasuljim" od te priče. Tako da ako su za vas horori prilično uobičajna stvar mislim da vas neće preterano uplašiti, niti oduševiti u tom smislu, ali ako ste kao ja, uplašite se dovoljno sami i pre nego što film počne, a pri tom su vam viktorijanske priče o duhovima naročito jezive, mislim da će ovo biti granica straha, koju ćete moći da podnesete, a da opet uživati u filmu.

Tom Hiddleston i Jessica Chastain su glumačke "perjanica" filma i oboje su uspeli da udahnu život predvidivoj priči, te su svako pojedinačno sjajni u svojim ulogama. Mia Wasikowska savršena za ovakvu vrstu uloge, ali prosto se čovek zapita da li uopšte može da glumi i na drugačiji način, jer je isto tako kao što je odglumila Idit, odglumila i Džejn Ejr i Alisu. Da li je zaista reč o dobroj glumici, koja se prilagođava zahtevima uloge ili se uloga prilagođava domašaju glumice u pitanju? Charlie Hunnam je jednostavno neupotrebljiv i zanemarljiv u ovom filmu, gledajući ga u Green Street Hooligans mislila sam da ćemo od njega videti odlične uloge, međutim sa svakom novom se primećuje odsustvo harizmatičnosti i umeća. Videćemo šta će napraviti u Gaj Ričijevoj verziji Kamelota i vitezova okruglog stola.


Zaključak: Vizuelno film predstavlja pravu gotičku bajku sa elementima horora, sa pomalo "tankom" pričom, ali svakako osveženje imajući u vidu žanr i tematiku svih skorašnjih filmova. Zaista mislim da je vredno pogledati ga.


8 коментара:

  1. Delim mišljenje u potpunosti.
    Priča vapi za boljom razradom, a sa druge strane sam vizuelni aspek filma je prosto savršen.
    inače nisam ljubitelj horora. Neko sam kog noću teško pronalazi san nakon gledanja istih.
    Ovaj film bi definitivno bio za 10-ku da su s istom merom posvetili pažnju samoj fabuli filma.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, mada kako vreme odmičem pomišljam da bi možda komplikovanije priča oduzela nešto od vizuelne lepote filma. Prosto je to što jeste, kao što kaže lik Vasikovske priča o duhovima u kojoj ima i ljubavi. Ja sam bogami Džesiku cele noći sanjala kako me juri oko kreveta.:-D

      Избриши
    2. Ne volim horore, mislim pre svega na ove moderne sa litrima krvi, motornim testerama i sličnim stvarima, ali kada je reč o dobroj, staroj gotskoj jezi - tome zaista ne mogu da odolim. U tom smislu, pored nekoliko scena koje su me zaista "štrecnule" (pojava duhova ili ono "kasapljenje" oštrim predmetima pri kraju), ovaj film mi je više bio zanimljiva, starinska strava i osećala sam se kao prilikom čitanja nekog gotskog romana. Zaista ispunjava sve kriterijume tog žanra i lepo je da moderno doba nije izgubilo interesovanje za takve teme. Deluje mi naprosto osvežavajuće u svojoj arhaičnosti.:)))
      Slažem se u potpunosti sa prikazom. :)
      Vizuelno, film je pravi praznik. Pored prepoznatljivog Giljermovog pečata i, bile ste u pravu, nečeg što podseća i na Kristofa Gansa, on zaista svaki detalj besprekorno ističe i njime upotpunjava atmosferu začudnosti. Ono što mi se najviše dopalo jeste sama kuća, kao pozornica zbivanja i savršeno oličenje svih svojih vlasnika, kroz vreme. Oni visoki plafoni, nivoi, barokno-kičerasto-viktorijanska pretrpanost i prostranost koja plaši, sneg koji stalno veje kroz tavanicu i zidovi kroz koje probija tečnost boje krvi, sa dna, iz kopova - pravi sudar svetova. Kuća diše, kao neke ogromne sablasne čeljusti koje prete da progutaju svoje stanare, hodnici su puni skrivenih pregrada, tajnih vrata, sablasnih leptira, a predsoblje kao portal nekog mračnog, htonskog sveta.
      Siže je tipičan za gotske romane, od En Redklif, preko Poa i Meri Šeli, do recimo blagog parodiranja kod Džejn Ostin ("Nortangerska opatija"). I ovde baš imamo reference na pojedine autore, uz viktorijanski šmek koji dominira. Zato sam film doživela kao istovremeno preuzimanje sižea tipičnog za ovaj književni žanr, ali i poigravanje njime.
      Obrti su neočekivani, a ipak konvencionalni za žanr: tu je, dakle, mlada devojka koja se ne uklapa preterano u svoje okruženje i doba, sklona je sanjarenju, poseduje znanje za koje drugi nisu sposobni, voli oca i ima udvarača iz detinjstva. Zaljubljivanjem u stranca i naglim preokretom koji pogoduje kršenju očeve volje, ona odlazi u sasvim drugačije okruženje i novi život. Ubrzo saznaje da taj svet krije mnoge tajne čija bi žrtva veoma lako mogla da postane, ako ih ne razreši.
      Ona želi da postane pisac, ali, ispostaviće se da joj je namenjeno da životom ispiše sopstveni roman misterije i užasa. Njen dodir sa onostranim je od početka očigledan, ali, slažem se, nedovoljno objašnjen. Kontrasti su takođe brojni: između odanog Alana (na čijoj su strani moje simpatije bile od početka) i zavodljivog Tomasa Šarpa sa tom tajanstvenom aurom, prelepom i čudnom sestrom, te neobičnom prošlošću; između Amerike i epicentra zbivanja, balova, nauke, kulture - i engleske zabiti; između mašte i stvarnosti, jave i sna, prošlosti i sadašnjeg trenutka.
      Glumačka postava mi se dopala, pri tom ubedljivo dominiraju Džesika i Tom, koji su glavni nosioci priče i tamne privlačnosti kojoj kasnije saznajemo uzrok. Ta morbidna ljubav definisana je u stilu Sersei Lanister iz "Igre prestola", moram da primetim.
      Fabula je mogla biti potpunija, ali je i ovako sasvim upečatljiva. Ne ostavlja ravnodušnim, dobro "protrese" i Iznenađenja dolaze na pravim mestima, scene su efektne. Drugim rečima, ovo je nekakva mešavina priča o Lizi Borden i Džejn Ejr, "Svini Toda" i "Uklete kuće", sa pojedinim elementima "Pada kuće Ašer". I svakako vredna gledanja. :)

      Избриши
    3. Isto, ni ja nisam ljubitelj horora, ali viktorijanske priče o duhovima su sasvim druga stvar. :D
      I dan, danas ne smem da opet gledam Ženu u crnom, a i knjigu sam jednom pročitala i dosta.
      Da, ja sam se osećala skoro kao kao Katarina u Nortengerskoj opatiji. :D
      Ja sam kuću posmatrala kao gotovo poseban lik u filmu i potpuno se slažem, oduzima dah tom nekom mističnom i skoro zluradom lepotom.
      Divno si opisala kontrast, a i reference na koje sam i ja pomislila tokom gledanja filma.
      Iako možda ne pruža ništa novo u smislu zapleta, za razliku od npr The Others, ipak je onako zadovoljstvo za više čula.
      Baš mi je drago da ti se svideo. :)

      Избриши
    4. Hvala tebi i Kaći što ste me zainteresovale da ga pogledam. Baš mi je prijao. :)))
      Nisam gledala "Ženu u crnom", a ni čitala, ali verujem ti na reč. Meni se te traume urežu u sećanje i bukvalno ne mogu više da ih se rešim. Spot Majkla Džeksona "Thriller" nisam gledala skoro 15 godina jer me kao malu preplašio onaj deo pretvaranja u vukodlaka. :)))

      Kuća je neverovatna, takav nesklad, a istovremeno poput savršenog umetničkog dela.
      Zaplet je baš tipičan, pomalo i predvidljiv, ali sam tok radnje i taj vizuelni aspekt potpuno opije i zaboravimo sve drugo.

      Избриши
    5. Joj tako i ja, neke stvari što su me preplašile u detinjstvu i dalje me traumiraju. Kao npr ona scena u Snežani kada veštica proviruje kroz prozor, kao starica, uf, evo i sada se naježim. :D
      Mogu da ti preporučim jedan sličan, isto nalik na gotski horor, ali meni nije bio previše strašan, The Awakening, samo ti proširujem listu. :D

      Избриши
    6. Drago mi je da ti se dopao :)

      Ja sam se nešto oštrila na ''Ženu u crnom'', bog te pita što.. Definitivno not my cup of tea. Ovo je svakako nešto drugo.. Moram priznati Frankeštajn mi još nije pao šaka, ali zato strpljivo čeka na listi must read, koja je poduža :D
      Primera radi, dok sam čitala ''Orkanske visove'' uživala sam u tom ''mračnijem'' ambijentu, posebno me radovala činjenica da je tako nešto napisala žena i to u ono vreme.
      Zaista ispred svog vremena, skidam kapu.

      U filmu je kuća zaista lik za sebe. Groteskna, gabaritna, zastrašujuća pojava koja savršeno oslikava njene ukućane. Predstavlja odraz njihovih ličnosti.

      Uživancija zaista.
      P.S. Zbog te veštice se i danas premišljam kad treba pustiti crtać.. Traume su to.. Još oni lešinari.

      Избриши
    7. Ja sam knjigom Orkanski visovi bila fascinirana, kao klinka, što ti kažeš knjiga daleko ispred svog vremena, mada sestre Bronte su imale tu neku žicu, koja je njihove knjige učinila vanvremenskim i nesvakidašnjim za tadašnje stegnuto i učmalo društvo. Takva vrsta opisa strastvene ljubavi je bila zaista bila nešto posebno.
      Meni Frankeštajn čuči na polici, uvek sam bila opsednuta Drakulom, ali moram i ovo pročitati, a film sam odgledala pola sata, nisam oduševljena, ali svakako ću pogledati do kraja.
      Haha da, još i lešinari. Jao godinama sam je sanjala kako me juri po onoj kolibi. Traume su to. :D

      Избриши