недеља, 18. јун 2017.

Pride& Prejudice ( 2005 )




Da mi je neko rekao pre par godina da ću napisati post ove vrste, verovatno mu ne bih verovala. Odmah na početku malo upozorenje. Ovo neće biti klasična recenzija filma, radni naslov ovog posta mogao je glasiti zašto mislim da je adaptacija klasika Gordost i predrasude iz 2005. godine najbolja ikada snimljena, ali nekako mi je to rogobatno zvučalo, te sam se zadovoljila naslovom filma. Tako da tema današnjeg posta vam je već predočena, ukoliko film niste gledali, postoji mogućnost da vam nešto spojlujem, ali ću se zaista truditi da se uzdržim. 


U trenutku kada je ovaj film izašao, a s obzirom da je reč o adaptaciji moje omiljene knjige iz detinjstva, verujte mi, da se tog trenutka jako dobro sećam, bila sam odlučna da ga ne volim. Odrasla sam sa čuvenom BBC verzijom iz 1995. godine, Kolin Firt je verovatno bio prvi glumac u koga sam bila zaljubljena, a da sam imala dovoljno godina verovatno bih kao i junakinje romana Bridžit Džouns drugačije shvatila konotaciju scene skakanja u jezero i vrtela je na kaseti do besvesti ili bar toliko puta koliko sam i scenu poslednjeg plesa u filmu Prljavi ples. Elem, ovo je za mene bila ta, savršena adaptacija, smatrala sam da nije potrebna nijedna druga, a inače sam zaista gledala svakakve verzije, čak i onu čudnu, američku iz 1940. godine, pa i savremene, poput Lost in Austen, The Lizzie Bennet Diaries i bolivudski Bride and Prejudice. Film se pojavio, ja sam ga odgledala i ostala sam ravnodušna. Može se čak reći i negativno nastrojena. Kira Najtli se previše smejala, smetale su mi prazne scene prirode, dijalozi, koje su izbacili iz knjige, promena krucijalne scene prve prosidbe, kasting većine glumaca, ma bukvalno sam scenu, po scenu secirala i nalazila im mane, samo kako bih na kraju zaključila ono što sam već na početku znala, ovaj film nije ni približan onom savršenstvu iz 1995.



Dugi niz godina, ovo je bila jedina britanska kostimirana drama, koju nisam želela da gledam ponovo i koju sam svesno izbegavala. I najzad, 2014. godine, ponesena nekakvim nadahnućem, odlučim ja da filmu ponovo pružim šansu i kako to obično biva, nepovratno se zaljubim u ovu verziju. Od tada, film sam verovatno gledala već nekoliko puta i kada god ga uhvatim na TV- u, trudim se da odgledam omiljene scene. Tako sam došla na ideju da obrazložim zašto smatram da, ukoliko želite da pogledate bilo koju adaptaciju nekog od romana Džejn Ostin, treba da krenete od ove. Najpre, kao i većini današnjih filmova, koji predstavljaju ekranizaciju nekog klasika, godišta glumaca, koji tumače glavne uloge, mnogo su primerenija onima, koje likovi imaju u knjigama. To filmovima, a naročito ovom, daje notu živahnosti i svežine, svojevrsnog mladalačkog duha. Takođe, odluka Džoa Rajta je bila da se život siromašnog plemića na engleskom selu prikaže što realnije. Vidimo život na farmi iz prve ruke, a ukućani se ne plaše da prionu na posao i učestvuju u domaćinistvu, što film svakako čini životnijim. Seoske zabave, pa i balovi, su neobuzdaniji, pomalo lišeni one uštogljenosti, koje se svakako više vezivala za veće gradove, a naročito prestonicu. Film uzima slobodu, nezamislivu za ono vreme, naročito u pogledu oblačenja i ponašanja, ali to svakako doprinosti umetničkom dojmu i živopisnom iskustvu, te on predstavlja pravu gozbu za naša čula.



Fokusirala bih se na likove Elizabet i Darsija, jer je svaka verzija onoliko snažna, koliko je dobra karakterizacija glavnog para, a naročito njihova hemija. Kirina Elizabet je nestašna, vrcava, što i priliči njenim godinama, ona osmeh koristi kao oruđe, kada je nervozna, ljuta, uznemirena. Metjuov Darsi je, na neki način, potpuno drugačiji od Kolinovog i to u ovom filmu zaista funkcioniše. Darsi je i dalje gord, nadmen i previše uzdržan, ali zahvaljući ekspresiji ovog glumca, od samog početka, vidimo da tu postoji i nešto više, neka toplina i dobrota, te njegova stidljivost i osmeh bukvalno razoružavaju. Takođe, istakla bih i to da mi je ovo možda i omiljena verzija gospođe Benet, ona je i dalje luckasta i nametljiva, ali ne i over the top, kao u mini- seriji. Zatim, Donald Saterlend je drugačiji gospodin Benet, ali ništa manje sjajan i nekako, po prvi put, se zaista vidi ta njegova emotivna povezanost sa Elizbet, kao omiljenom kćerkom, ali i ljubav, koji on gaji prema svojoj deci, te su neke od scena sa njim, posebno dirljive.


Usudiću se da napišem, da je u nekim delovima ovaj film bolji i od same knjige. Tamo, gde je ona zauzdana i posvećena spoljašnjim činiocima, film se fokusira na Darsija i Elizabet, razvoju njihovih osećanja i kulminaciji njihove ljubavi. Oseća se privlačnost od samog početka, naročito sa Darsijeve strane, te se ne stiče osećaj kao da prva prosidba dolazi nitokuda. Inače pozdravljam promenu ove scene u odnosu na onu iz knjige. Prednost filma jeste vizuelno i stoga je treba maksimalni iskoristiti, a ta scena doprinosi dramatičnosti momenta, te utisku da ni Elizabet nimalo nije ravnodušna, iako se trenutno njena osećanja više mogu podvesti pod averziju i netrpeljivost, čime film ostaje veran knjizi. Ono što me je oduvek iritiralo u knjizi jeste odsustvo naznaka razvoja osećanja kod Elizabet. Čitajući knjigu, uvek mi se činilo da se njena ljubav prema Darsiju razvila, pre svega, iz zahvalnosti i kasnijih pokazatelja njegovog dobrog karaktera, dok je film odlučio da prikaže da je tu nešto postojalo od samog početka, od prvog pogleda, odnosno tu amplitudu razvoja, naročito Elizabetinih osećanja, od početne privlačnosti, do istinske ljubavi, rasplamsane upravo prethodno pomenutim dobrim delima i osobinama, te Kira i Metju su to savršeno preneli na ekran.



Kinematografija jednostavno oduzima dah, pojedine scene su bukvalno uokvirene kao izvrsne slike i same po sebi predstavljaju umetničko delo. U velikoj količini prisutan je simbolizam, klavirska numera, koja se provlači kroz čitav film, Darsijeve ruke, Elizabetina ljubav prema pešačenju, razgledanje statua tokom posete Pemberliju, svaki detalj filma pruža jedno novo saznanje o odnosu ovih likova i njihovoj ljubavnoj priči. Film jeste uzeo priličnu slobodu u odnosu na ponašanje, koje se vezuje za taj period, ali je tako maestralno uspeo da zarobi esenciju knjige na način, koji savršeno funkcioniše u filmskom formatu, da je isto to pokušano sa mini- serijom, bilo bi totalni promašaj, te se može reći da svaka od ovih verzija perfektna u svojoj sferi.


Zaključak: Verujem, da svaka generacija ima svoju omiljenu verziju, ona iz 1995. godine i dalje ima posebno mesto u mom srcu, ali ovaj film zaista ima svoje prednosti i savršen je ukoliko tek uplovljavate u svet Džejn Ostin i njenih dela, kao, možda, najkompletnija verzija, koja sadrži krucijalne elemente knjige, ali opet, dozvoljava i izvesnu slobodu, koja doprinosti umetničkom dojmu.


8 коментара:

  1. "Oduvala" si me ovim tekstom, perfektan je!:)))
    Sem toga, pošto sam zaista pre mnoooooogo godina čitala knjigu (mislim da sam još bila u Gimnaziji), a odavno nisam ni gledala bilo mini-seriju, bilo filmsku verziju, podstakla si me da zakažem sebi jedan "Pride and prejudice" vikend u toku leta, pa da tom prilikom iz današnjeg ugla sve opet doživim i onda ovde podelim utiske.
    Do tada, divno izvedeno i argumentovano poređenje (tu početnu odbojnost usled privrženosti jednoj verziji savršeno razumem!), tekst odiše ne samo dobrim poznavanjem priče, već i prave ljubavi prema njoj.
    Bravo i hvala, uživala sam!:))))

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti puno, puno. :*
      Ne mogu ti opisati koliko mi znači tvoj komentar, jer nekad postoje tekstovi, koje, što se kaže, napišem u cugu, a neki, kao što je ovaj, zahtevaju više razmišljanja, jer mi je tema draga i bliska, pa sam se trudila da obradim što je više moguće, a opet, da zadržim konciznost i ne odlutam previše.
      Jedva čekam, obavezno mi piši utiske, nije mi to to, dok ne prodiskutujemo. :)))
      Hvala još jednom i na čitanju i na divnom komentaru. :*

      Избриши
  2. Šta je to sa Džejn danas? 😊
    Na RTV-u počeo Jane Austen book club.
    Jedva sam čekala da izađe tekst, delim mišljenje, sve u ovom filmu je sjajno, za knjigu šlag na torti. Sad sam ga odgledala, htela sam da uživam, opet sam ostala oduševljena Marijanelijevim remek delom od muzike, savršeno prati ritam filma i divan je okvir slici tj. kinematografiji.
    Ja sam ovu adaptaciju prvu i gledala, pa mi je zato posebno draga. Mogla bih i ja da se vratim knjizi ovog leta ionako mi se ne da napuštati atmosferu koju stvara, pa sam nakon Razuma i osećajnosti prešla na Nortanger, a sad sam u društvu En Eliot..

    Hvala ti na tekstu, uživala sam u čitanju. 😘

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hehe proganja te i govori ti da je vreme i za gledanje filma i za čitanje. :D
      Da, muzika je perfektna, ja sam slušala soundtrack dok sam pisala ovaj tekst.
      Hvala tebi puno na čitanju i komentaru. :*

      Избриши
  3. Divna recenzija♡
    Ovaj film je inače jedan od retkih koje ja uvek biram radije nego knjigu (mada sam ja prvo gledala film). Knjiga je divna ali ja ne umem da se povežem sa njom ja sam je prvi put čitala sa 22. moja sestra Mina (koja ima skoro 13) je od skoro počela da čita knjige i stavila ju je na TBR (valjda nije premlada) i čekam da vidim kako izgleda kroz dečije oči. Keira i Metju su mi idalje magični, njen najbolji filmski partner. Ovaj film je inače bio prva...u nedostatku bolje reči "stvar" vezana za "GiP" koju sam ja ikada pogledala pa mi je zato i draži, mnogo mnogo godina nakon izlaska (kada je izašao imala sam 11 i doslovno hejtovala Kiru jer sam mrzela Elizabet iz "Pirata"🙈 (Džoni, Džefri i Orlando su mi bili dovoljni 😂), ali kada sam ga pogledala odmah sam se zaljubila . Treba češće da pišeš ovakve postove (i onaj tip o Mulan Ružu postova koji si pisala tad nisam rekla evo sad 😉) jer (da me ne shvatiš pogrešno ja obožavam tvoj blog i bez njih ❤) baš daju svežinu i dinamiku blogu, ovaj sam 2 puta čitala jer mi je toliko bio divan 💜

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Mislim da nije, ja sam je prvi put čitala možda sa devet ili deset, mada bih predložila da prvo pogleda mini- seriju ili film, jer će onda ići lakše ukoliko već znamo priču i možemo da je vizualizujemo, zbog jezika, koji se upotrebljava u knjizi. Ja sam isto prvo gledala seriju, pa tek onda uzela knjigu, mada ne mora da znači ništa. Obavezno javi njene utiske i nemoj da utičeš hehe. :D
      Jao hvala ti puno, veruj mi, mislila sam da ovaj post neće nikom biti zanimljiv, jer eto ja tu nešto piskaram o prastarom filmu, ali baš mi je drago da se tebi, a i drugima svideo. <3
      Hvala puno na čitanju i komentaru i obavezno javi sestrine utiske. :*

      Избриши
  4. Daa, Elizabet je tatina omiljena ćerka i njihove scene (u knjizi) su mi među omiljenima. Ekranizaciju još nijednu nisam gledala, znam da si mi na Insta preporučila ovu - samo, biće mi čudno da gledam Rozamund Pajk u ulozi blage dobrice Džejn kad sam je gledala kao ludaču u Gone girl :-D
    Sećam se referenci na Kolina Firta i jezero u Dnevniku Bridžet Džouns, uvek sam se pitala da li su Engleskinje zbilja toliko lude za g. Darsijem.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Haha verujem ti, sreća, pa sam ja ovaj film prvo gledala i kada sam ga opet gledala nakon Gone Girl, jedva sam provalila da je ista glumica u pitanju, bila je fenomenalna u GG. :D
      Da, ovde se nekako to baš vidi da mu je miljenica, Donald Saterlend je divan u ovom filmu.
      Mislim da jesu, realno Dnevnik Bridžit Džouns i jeste nastao iz opsednutosti, osećam da je autorka umrla od radosti kada su uzeli Kolina Firta da glumi. :D Je l si čitala drugi deo? Ja sam umirala od smeha kada Bridžit intervjuiše Kolina i non stop ga vraća na tu scenu. :D

      Избриши