субота, 1. септембар 2018.

Kritika knjige i šta kada promenite mišljenje o istoj?



 Znam da se ne javljam više tako često i da pišem sporadično, ali bear with me. Želim da pišem kada imam inspiraciju i kada nešto zaista želim da kažem svojim postom. Zato sam i napustila sve koncepte, koje sam radila do sada, favoriti, wrap ups, preporuke, želim da pišem šta i kako mi dune, pa ako to neko želi da čita, odlično, ako ne, i to je sasvim ok. Ideju za današnji post sam konkretno dobila nakon ponovnog čitanja jedne knjige, koju sam hvalila dugi niz godina kao nešto prema čemu druge knjige iste tematike treba da se ravnaju. Oh, kako nisam bila u pravu.


Ustvari, da se vratim par dana unazad, imala sam priliku, zahvaljujući izdavačkoj kući Laguna, čiji sam, inače, ambasador širenja ljubavi prema čitanju postala pre par meseci, što sigurno već znate, ako me pratite na Instagramu, da ponovo pročitam knjigu "Krv i lepota- Bordžije", autorke Sare Dunant, kao i nastavak, koji je skoro izdat, "U ime porodice". Kada sam prvi deo čitala pre dve godine, sećajući se mog oduševljenja Mario Puzovom "Porodica", koja, takođe, govori o usponu i padu ove ozloglašene porodice, ova knjiga mi je bila toliko suvoparna i lišena svega onoga što sam ja očekivala, a to su intriga i uzbudljivost, puno događaja "nagurano" u što manje stranica. Ovog puta utisak je bio u potpunosti drugačiji, toliko, da kada sam nabasala na svoju recenziju od pre dve godine, imala sam utisak kao da ju je pisala potpuno drugačija osoba. Sada sam bila oduševljena količinom istraživanja i detalja, koji su uneti u ove dve knjige, sposobnošću autorke da pruži glas ovim istorijskim ličnostima, koje su odavno mrtve i o kojima i ne postoji toliko dokaza. Zatim sam se odmah dohvatila pomenute "Porodice" i naravno, usledilo je duboko razočarenje. Naravno, šalim se, nisam toliko melodramatična. I dalje mi je knjiga bila skroz ok, ali sam uviđala sve nedostatke u pisanju, olako prelaženje preko događaja, jednodimenzionalni likovi, prosto knjiga nije imala dušu i delovala je pomalo amaterski u odnosu na ovu duologiju. To me je navelo na razmišljanje, na koji način stvaramo utisak o knjizi i koliko je taj utisak verodostojan nakon protoka određenog vremena?

Ja sam neko ko čita knjige u potpunosti u zavisnosti od osećaja, već sam pisala da brzo čitam, što je sa jedne strane i loše, jer me ponese neko ushićenje, ako je knjiga toliko zanimljiva da je  ne ispuštam iz ruku. Uporedila bih taj osećaj sa zaljubljivanjem, prosto te nosi ta neka emocija i onda ne vidiš nikakve mane i nedostatke, sve je lepo i divno. Zato sam odredila sebi neki period od dan, dva, pre nego što ocenim knjigu i iznesem neku svoju kritiku, da se prvo "spustim" na zemlju i počnem racionalno da razmišljam, da ne bih zvučala kao oni strani buktjuberi od dvadeset godina, kojima je sve super i koje su zaljubljene u glavnog lika i slično. Pa i nakon toga može se desiti da posle izvesnog vremena promenim mišljenje o knjizi. I po meni, to je totalno ok. Promeni nam se ukus ili nam knjiga ostane u mnogo boljem sećanju nego što je ona zaista kvalitetna, kao što se nakon raspada veze, posle izvesnog vremena, uglavnom sećamo samo onog dobrog. Vidite, iskustvo čitanja se zaista može uporediti sa različitim stvarima u životu. Elem, jedino što ne podržavam, a što sam neretko imala priliku da vidim, je da neko, a naročito bloger, promeni mišljenje o knjizi pod pritiskom drugih čitalaca. To se pre godinu dana desilo sa knjigom poznate YA autorke, koja je od strane jedne blogerke proglašena problematičnom i rasističkom, pa su "pljuštale" jedinice na Goodreads- u i od strane onih, koji nisu knjigu ni pročitali. Tada je većina blogera smanjila svoje ocene i početno oduševljenje pod izgovorom da nisu primetili da je knjiga problematična. E to je, po meni, problem. Ako već sam nisi uočio ništa problematično, ne povodi se za javnim mnjenjem, stani iza svog mišljenja. A ako smatraš da je to nešto što si trebao da znaš, naučio si za sledeći put, pa ćeš više biti kritički nastrojen. Još jedna stvar, koja me izuzetno nervira, jeste ocena knjiga napisanih pre dvadeset i više godina prema merilima današnjice. Ako Stiven King u svojoj knjizi "To" koristi pogrdnu reč crnca, ne radi to, jer je rasista ( bar se nadam ), već zato što je knjiga smeštena u deceniju kada je segregacija u Americi bila u punom zamahu. Ne možemo vikati knjiga je rasistička, šovinistička ili mizogena, ako opisuje period kada su te stvari, koliko god odvratne bile, bile nešto što je smatrano normalnim i svakodnevnicom.

Retki su među nama, koji su profesionalni kritičari i za to imaju potrebno znanje i diplomu, koja im pruža kredibilitet. Većina iznosi svoje subjektivno mišljenje, koje vam se može svideti ili ne. Ako je moj doživljaj knjige bio takav da sam ostala razočarana ili apsolutno oduševljenja, smatram da se to ne može izmeniti pod pritiskom određenog dela čitalačke publike. Naravno, uvek sam da se sasluša i drugačije mišljenje. Volim da nakon što pročitam knjigu, pogledam kritike onih, koji su je ocenili sa jednom ili dve zvezdice. Zašto? Zato što želim da vidim šta ima da kaže neko kome se priča nije svidela, možda će mi takvo mišljenje ukazati na nešto što sam i sama osetila, ali nisam još uvek mogla da uobličim svoje mišljenje ili će me još više učvrstiti u stavu da se meni knjiga ipak svidela i da se ne slažem sa tom osobom. Šta je poenta svega? Mišljenje je promenljivo. Ako ste nešto voleli sa deset godina, ne mora da znači da ćete to voleti i sa dvadeset ili trideset, možda će vas samo za to vezivati nostalgija i to treba razlučiti. Ne samo da se menja ukus, već nam se sa godinama menjaju i poimanja sveta oko nas. Još jedan primer, u mom slučaju. Od kako sam prilično aktivna na Instagramu, postalo mi je jasno koliko ljudi obožavaju knjige o Hari Poteru i religiozno ih čitaju svake godine. Mislim uvek sam bila svesna da su fenomen, ali u vreme kada sam ih prvi put čitala, u Srbiji nisu bile toliko popularne ili bar nije bilo brzog interneta ili društvenih mreža, gde bi to oduševljenje došlo do izražaja. Već dugi niz godina prve tri knjige u serijalu ne mogu da čitam, pokušala sam pre dve zime i odustala, previše su mi dečije, previše sam kritički nastrojena, previše uviđam neke rupe u zapletu i samom konstruisanju tog sveta, za koji ne poričem da je magičan, ali pobogu, koliko je nepedagoški odvojiti jednu grupu dece i po difoltu tvrditi da su ona zla, samo, jer ih je neki stari šešir smestio u određenu kuću i time ih već predodredio da ih svi ostali mrze. Uf, bolje da ne zalazim u tu temu, bićemo ovde do sutra. Opet, te knjige i jesu prvenstveno namenjene deci, koja možda u tim godinama ne razmišljaju o takvim stvarima. Neke stvari je ponekad ipak bolje ostaviti u prošlosti i sećati ih se po lepom, to, naravno, ne znači da neću ponovo čitati ove knjige, ali možda je lepota u tome i što ću ih posmatrati na drugačiji način, pa i više kritički.

Koji bi na kraju bio zaključak? Da najtrajniji utisak ostavljaju one knjige, koje nas teraju da kritički razmišljamo, da preispitujemo svoje mišljenje, da ga neprestano menjamo i oblikujemo, pa makar ga i kroz par godina u potpunosti promenili.

Ne znam koliko je ovaj post imao smisla, ali sam imala tu neku ideju, pa i potrebu da ove misli "izbacim" iz sebe, a papir, odnosno tastatura sve trpi. Do sledećeg pisanja i neke druge teme.

10 коментара:

  1. Obozavam te cak i kad mi kritikujes Harija😂💙 Salim se, slazem se apsolutno sa svime sto si rekla i mislim da svako kada 'odraste' gleda drugacije, konkretno na te knjige, samo se ja licno trudim da im ne trazim mane, jednostavno da zmurim na te neke nedostatke jer nikako ne zelim da mi se misljenje promjeni 😊 Veliki pozdrav iz Crne Gore🤗😘

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hehe hvala i veliki pozdrav za CG ❤( ja sam Crnogorka po tati inače 😆 ).
      Naravno, na neke stvari, koje baš volimo moramo malo i da zažmurimo.😆

      Избриши
  2. Ivana, baš nedostaješ!:) Ali, slažem se i podržavam potpuno da pišeš kada za to imaš vremena, volje, razloga, kada osetiš potrebu i naprosto, kad hoćeš.:) I sama sam baš često pod pritiskom i opterećenjem da ne "ispadnem iz forme" ako slučajno zapustim ili propustim koji vikend predviđen za objavljivanje, a onda shvatim da je to besmisleno, jer uz odgovornost prema onome što pišemo i onima koji to prate, čitaju, podržavaju, ipak bi trebalo da nam blog bude hobi, zadovoljstvo, nešto što pokreće isključivo slobodna, dobra volja.
    Ali, da ne dužim na tu temu, kad god objaviš, to je nešto smisleno i sjajno!
    I čestitam na "Lagninom" angažmanu!:))))
    Dobro se sećam tvog blagog razočarenja knjigom "Krv i lepota", pa mi je drago što su sada utisci bolji. S druge strane, delim mišljenje o "Porodici" i, realno, to je "problem" koji me uvek sprečava da se vratim nekim romanima koje sam volela kao mlađa, jer se naprosto bojim da ću se razočarati...
    Ali, neminovno je da sa godinama naše posmatranje stvari pretrpi izvesne, manje ili veće promene. Doživljaj nekog filma, serije, romana...uvek je obogaćen ili osenčen iskustvima koja smo u međuvremenu stekli, bila ona čitalačka ili doživljena. Uvek iz novog ugla posmatramo isto delo i to je sjajno, ali isto tako što više čitamo, to se lestvica kriterijuma podiže (barem bi trebalo da bude tako) i neminovno utiče na novo vrednovanje istog dela. Nekad je utisak neizmenjen, nekad se razočaramo, a nekad prosto priznajemo sve mane, ali ipak i dalje podjednako volimo knjigu, uživamo u njoj, nalazimo one odlučujuće prednosti....po tome se, rekla bih, vredna dela razlikuju od onih trivijalnih, "guilty pleasures".
    I slažem se u svemu, posebno oko formiranja suda u vezi sa pročitanim...nema toliko uticaja ni da li se neko školovao za teoretičara/kritičara, lični stav uvek mora da ima udela u davanju konačne ocene, naprosto, kritičko mišljenje bez sopstvenog odnosa prema onome što vrednujemo nema pravi smisao. Zato je pogrešno povoditi se za masom, koja, lepo kažeš, često vrlo površno ili čak uopšte ne pročita ono što kritikuje, ali, eto,"čuli su" da je tu nešto problematično, pa hajde da komentarišemo....
    Papir/ekran sve trpi, ali kod tvojih razmišljanja nema potrebe da "trpi", nego uživa.:) Zaista, svaka ti je na mestu. I hvala na pokretanju teme, jer mi se čini da se mnogo zaboravlja na značaj PREISPITIVANJA. Svega. Pa i predmeta naših simpatija.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti puno draga Isidora, da znaš koliko sam ovih dana mislila na tebe gledajući Bordzije i čitajući knjige, sigurno si štucala po ceo dan. :D
      Daleko bolji, prosto ne mogu da se načudim sebi zašto sam toliko bila kivna na ovu knjigu, ustvari, znam, jer nije Porodica, a ona mi sada nije bila ništa posebno. :D
      Toliko uživam u čitanju tvojih komentara, jer mi se čini uvek da još lepše uobličiš ono što sam htela da kažem i napišem, hvala ti još jednom i apsolutno se slažemo u svemu. <3

      Избриши
  3. Odličan tekst. Baš smo nedavno u našem klubu čitalaca razgovarali o nekim od tema koje obrađuješ. Ja uvijek navodim primjer svog oduševljenja Hemingvejevom knjigom Zbogom oružju kad sam je čitala na trećoj godini studija, dakle, prije davnih 15 godina. Danima sam plakala nakon čitanja te knjige i ona mi je godinama bila među omiljenim. I, naravno, zašto ne bih ponovila to osjećanje ponovo. Međutim, kad sam je ponovo pročitala prije neke tri godine, ti više uopšte nije bilo to. Zašto? Šta se desilo? Desio mi se život, sazrela sam i ojačala. Šta još? Pa desile su se tolike druge knjige u međuvremenu koje takođe utiču na doživljaj kvaliteta pisanja pojedinih autora,.. Mijenjamo se i mi, mijenja nam se ili bolje rečeno izoštrava ukus, knjiga postaje roba kao svaka druga, pisci se otimaju za pažnju čitalaca, život je kratak i mi smo negdje postali razmaženi, ta zašto da trpimo nešto što nam ne odgovara. Ne pišem stručne kritike, ne čitam po narudžbi već krajnje bezinteresno i to mi daje slobodu da svoje mišljenje ne oblikujem prema većini i inače nisam opterećena time, ali isto uvijek volim pročitati i drugačije utiske i generalno nemam problem da ih shvatim i prihvatim, jer se svi razlikujemo i senzibilitetom i iskustvom. Ja uvijek obrazložim zašto mi se nešto sviđa ili ne. Drago mi je što si spomenula značaj vremena i konteksta u kojem je neko djelo nastalo, jer je to nekad presudno. Besmisleno je recimo iz ovog vremena tvrditi da je, na primjer Šekspir bio mizogonista, kad je u njegovo vrijeme žena bila bukvalno vlasništvo muškarca,.. Uh, mogla bih ja još,..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti puno. :)
      Na ovo što si napisala udarila bih samo jedno preach, znači apsolutno i potpuno se slažem.
      Totalno nam se podudaraju mišljenja u svemu, naročito ovo vezano za knjige i vremenu u kojem su nastale. Deluje mi da ove novije generacije toliko forsiraju tu neku političku korektnost, a inače se i sama zalažem za prava manjina, jednakost, različitost i izraziti sam feminista, da to prevazilazi neku granicu, pa čak i inteligencije. Mislim kada vidim da neko komentariše knjige Džejn Ostin kako je bila opterećena dobrom udajom, ne bude mi dobro. :D
      Isto, bih mogla o ovome do nakosutra. :D

      Избриши
  4. Ivana sto godina imam utisak da nisam čitala tvoj post!Ne pritiskam te ali jesi mi nedostajala! Dopao mi se post, pre svega ja sam osećala ogromnu krivicu što sam pravila dve pauze od mesec dana ali šta da ti kažem sve moramo da prilagodimo osećaju, tako da te razumem! Sa druge strane prirodno je da nam se mišljenja o knjigama menjaju. Ja sam tokom godina promenila mnoga. to ne znači da mišljenje koje smo imali u trenutku kada smo ga rekli je laž-nije tada je to bila isitna ali menjamo ih pa je u ovom trenutku mišljejne koje imamo sada naša istina. Uglavnom nisam čitala ove knjige ali mi se dopao post :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti puno draga Saro, i meni su nedostajala naša blogerska druženja i dopisivanja. :*
      Potpuno se slažem i baš si to lepo rekla, to je bila naša istina u tom trenutku života.
      Hvala puno na čitanju. :*

      Избриши
  5. Da, malo je selektivna ta priča da ''nijedan čarobnjak nije postao zao, a da nije bio u Sliterinu''. Čak su i po fizičkom izgledu Sliterinci uglavnom neprivlačni, bar ovi pripadnici novije generacije (Kreb, Gojl, Milisent Balstrod, onda onaj kvidički kapiten Markus Flint itd.), a tu je i omražena zmija kao njihov simbol. Šešir verovatno u njima prepozna urođenu zloću, pa ih odmah svrsta tamo. Ipak, da nema tih hogvortskih kuća i rivalstva, ne bi bilo toliko zanimljivo. Ja volim Harija i nisam mnogo menjala mišljenje tokom godina, ali mi se dešavalo s nekim drugim knjigama to što si ti opisala - prvobitno ushićenje je isparilo i ostala je samo nostalgija tj. možda nisam toliko volela tu knjigu već period u kom sam je čitala :-)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Jeste, ili su debeli ili ružni. :D Mada kapiram i da je to, jer je iz perspektive dečaka od 11 godina i to je ok, ali to je upravo i moja poenta, ipak su ovo knjige za decu, par prvih par i imaju neke mane, to naravno ne znači da ih i dalje ne volim, ali je postala jeres bilo šta reći protiv HP na netu. :D
      Da, ali pazi ko bi onda normalan držao u školi celo odeljenje dece za koju se zna da su zla i to je potvrđeno. :D Mislim da je tu trebalo malo neka veća ravnoteža da se napravi i da su knjige mogle biti kompleksnije, bar ono kasnije. Sećam se kada sam čitala drugu, očekivala sam da rešenje misterije bude ko zna šta, kad ono, kao i uvek , Voldemor. :D
      A tek, ono udaješ se za čoveka koga si prvi put videla sa pet godina i svi su sa onima sa kojima su bukvalno od pelena da ne pričam, ljubavne romanse joj nisu forte, ali videćemo šta će uraditi sa Strajk serijalom. :D

      Избриши