субота, 30. јануар 2016.

Macbeth




Zaplet: Magbet dobija proročanstvo tri veštice da će jednog dana postati kralj Škotske. Vođen ambicijom i podstaknut postupcima svoje žene, ubija svog kralja i preuzima tron.


Režija: Justin Kurzel.


Magbet je najkraća, ali svakako najkrvavija tragedija Vilijama Šekspira. Ne tako često ekranizovana kao ostale njegove tragedije. Pred nama je trenutno najnovija verzija iz 2015. godine, kao delo reditelja Džastina Kurcela. Na početku moram da se ogradim priznanjem da nisam neki ljubitelj Šekspira, niti sam pročitala veliki broj njegovih drama, niti sam baš nešto posebno želela da to učinim. Naravno, ne osporavam značaj i dostignuće njegovih dela u književnosti ( mada kao i svi teoretičari volim da se poigravam čuvenom teorijom zavere da su sve Šekspirove tragedije ustvari dela britanskog plemića, u vezi čega ima i odličan film Anonymous ), ali naprosto meni jezik, kojim su pisana, nikada nije bio posebno prijemčiv. Ograničavam se na gledanje filmova, nastalih na osnovu njegovih knjiga, ali uživam još više kada su samo bazirani na istima, uz upotrebu uobičajnog starog engleskog jezika ili običnog, svakodnevnog. Tako da se može reći da će ovaj prikaz filma, iz ugla zaljubljenika u šekspirovsko, biti poprilično laički.


Magbet je jedan od vojskovođa škotskog kralja Dankana u građanskom ratu, koji potresa celu Škotsku. Nakon krucijalne bitke u borbi za presto, Magbet na bojnom polju, zajedno sa svojim odanim prijateljem Bankom, sreće tri veštice, koje mu proriču uzvišenu sudbinu- da će najpre postati vrhovni zapovednik kraljeve vojske, a potom i kralj. Ubrzo, Magbeta sam kralj nagrađuje i postavlja za vrhovnog vojskovođu, što u njemu izaziva nemir, te se on poverava svojoj supruzi, koja ga podstiče da što pre ostvari proreknutu sudbinu, odnosno da je znatno ubrza ubistvom.



Ovaj film je sa umetničke strane prava bravura. Krajolik visoravni Škotske oduzima dah u svakoj sceni, koje svojim prizorima predstavljaju prelepe, ali istovremeno i potresne, umetničke slike. Prosto ne mogu da pronađem dovoljan broj reči, kojima bih opisala viziju sa kojom su pojedine scene snimane. Jednostavno prelepo. Majkl Fasbender je "na visini zadatka", opet ponavljam nemam sa čim da uporedim, jer nisam gledala nijednu prethodnu verziju, ali mi deluje da je odlično prikazao emotivno ludilo u koje Magbet postepeno zapada, najpre žrta manipulacije i potrešen sopstvenim sumnjama, a naposletu samouveren, željan krvi i moći. Zaista mislim da je u ovom slučaju propuštena nominacija za Oskara. Marion je bila prijatno iznenađenje, kao glumica prvenstveno sa francuskog govornog područja, uvek mi je, zbog onog francuskog u sebi, delovala kao suviše prefinjena i tanana za škotske brđane, ali razuverila me je već u sceni kada ubeđuje svog muža u opravdanost surovog ubistva, a zatim potpuno " oduvala" u scenama kada i nju samu prožima krivica. Ostatak glumačke ekipe takođe odličan, pri čemu bih naročito istakla svog "miljenika" Šon Harisa ( Mikeleto u seriji The Borgias o kojoj sam pisala u ovom postu ), njegove scene su stvarno bile uživanje za gledati u smislu glumačkog performansa.


Međutim na stranu sve ono prethodno napisano, a što mi se zaista dopalo u filmu i dalje sam imala problem da u njemu u potpunosti uživam. Imala sam poteškoće sa praćenjem usled šekspirovskog jezika, stoga preporučujem gledanje sa srpskim prevodom, tako da je film zahtevao zaista veliku posvećenost, koncentraciju i strpljenje. Film se zasniva na unutrašnjem previranju likova i teškom psihološkom stanju u kojem se nalaze. Ovo nije film za gledanje kada želite da pogledate nešto lagano ili nešto što će vas oraspoložiti, jer može izazvati sasvim suprotna osećanja, ali verujem da će ljubitelji dela Šekspira, kao i oni, koji vole mračne i teške psihološke drame uživati.

Još jedna napomena, uvek sam bila ubeđena da se ova drama izgovara na našem jeziku kao Magbet, međutim na internetu sam pronašla i prevod Makbet, a film je tako preveden i na zvaničnoj IMDb stranici, tako da, ukoliko sam pogrešila, molim vas, ispravite me u komentarima.

Zaključak: Film sa izuzetnim umetničkim dojmom, naročito u glumačkom i vizuelnom smislu, pomalo naporan za praćenje, ali svakako vredan pažnje, naročito ako smatrate da bi mogao odgovarati vašem ukusu.


20 коментара:

  1. e cekala sma kad ces ovo objavit haha.. gledala sam, doduse probala geldati i uzas, smorilo me sto sam slabo razumjela jezik(a knjigu nisa mcitala da znam o cemu se radi), drugo nisam ljubitelj sekspira i trece mnogo mi je bilo nekako sporo sve :)

    prosto mi dodje kao nesot cime ce ljudi ili biti odusevljeni ili biti razocarani, nema sredine

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Jao ja sam se užasno namučila, priznajem. Šekspir i ja nikako nismo drugari. :D Ali je stvarno prelep film, ali teško se gleda, meni se svideo, ali nisam baš pala u ekstazu, kada ne volim pisca, ne mogu dovoljno da uživam. :D

      Избриши
    2. hmm jedno da pustim opet, al da zvuk stavim na - mute haha :) ae barem nisam jedina koja ne voli sekspirova djela XD

      Избриши
    3. Ne znam kako da te posavetujem, ja sam bila u fazonu sad ili nikad, izdržaćeš. :D Mada moram priznati neki delovi teksta stvarno jesu prelepi i ostavljaju utisak, naročito kada se stave u kontekst radnje. Haha nisi, nisi. :D

      Избриши
  2. Jedva sam čekala ovaj tekst :)
    Film mi je na sutrašnjem repertoaru. Pošto je izašao i naš prevod lakše će mi biti.
    Magbeta sam pročitala pre par dana - oduševih se.
    Film sam, iako znajući da su svi glumci briljirali, odlagala iz samog straha od te neke težine koju drama nosi.
    Inače kod mene je na prvom mestu uvek bio Hamlet, ali Magbet se sa svojom dragom suprugom popeo do tog mesta, pa je Hamlet morao malo proširiti number 1 poziciju :)
    U drami su oboje, sa svojim psihičkim previranjima odlično predstavljeni.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja sam čitala Hamleta, ali moram priznati Magbet mi deluje mnogo zanimljvije, možda opet dam šansu Šekspiru, mada već pokušavam dugi niz godina. :D Mislim i nadam se da ćeš ti onda baš uživati u filmu, javi utiske, naročito me zanima zbog paralele sa knjigom.

      Избриши
  3. Volim Šekspira. :) Možda i zahvaljujući činjenici da sam uvek pribegavala prevodima. :) "San letnje noći" mi je jedna od najomiljenijih drama ikada, pa "Ričard III", a onda sve ostale....zapravo, "Romea i Juliju" najmanje volim.
    Stavljam ovo da se skida, odličan prikaz.

    ОдговориИзбриши
  4. Hvala. :)
    Ja sam čitala samo Hamleta i Romea i Juliju, ali sam gledala ekranizacije svih njegovih dela, nekih i više verzija, što klasičnih, što savremenih i nekako mi je omiljena Mnogo buke ni oko čega sa Emom Tomson i Kenet Branom,
    Volim kada se Brana dohvati Šekspira. :D

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Super si me podsetila, to je odličan film. I glumci i priča, poletno i pozitivno. Relativno često ga uhvatim na kablovskoj.
      I slažem se, Brana je majstor. Još pamtim njegovu adaptaciju "Hamleta" koju nam je razredni pustio u okviru jednog od časova. :) A "Frankenštajn" sa njim, De Nirom i Helenom Bonam Karter mi je omiljena ekranizacija tog romana.

      Избриши
    2. Da, ja sam baš davno gledala tu verziju, ali ovih dana planiram, nikako da stignem, da najzad pročitam i knjigu. Uvek sam bila fan Drakule. :D Tako da će i film doći na red, mada čekam sada da izađe i nova verzija Frankeštajna sa D. Redklifom i Dž. Mekavojem.

      Избриши
    3. Videla sam reklamu i za taj film, zainteresovao me, mada su mu kritike nešto nenaklonjene...
      Hvala ti na ovim preporukama, prosto ne znam šta bih pre gledala.:)
      Skinula sam "Magbeta", spremam se za "Brooklyn", skinula "Danish girl", plus "Bordžije" čekaju...a počeo mi faks iznova, biće veselo. :)

      Избриши
    4. Film je propao, ali mene i dalje zanima. :) Haha potpuno te razumem, ja sam svaki dan u čitaonici, ali stignem ponešto uveče uli vikendom da pogledam. :)

      Избриши
  5. Odgledah ga. Težak film koji je savršeno dočarao mračan ton drame. Sama fotografija filma je fenomenalno oslikala ceo ambijent. Fasbender je standardno na visini zadatka, Marion sija - oduševila me je.
    Što se tiče paralele sa knjigom, savršeno su uklopili retke momente umetničke slobode (npr. Megdafova porodica na lomači) sa tokom priče koji su ispratili od slova do slova.
    Naravno dok sam čitala u mojoj glavi je scenografija bila drugačija, mada glumci su bili isti :)
    P.S. Što se tiče adaptacija Šekspira prva asocijacija mi je Lorens Olivije, čovek je bio hodajuća enciklopedija i držao sve drame u malom prstu Kenet Brana je poštovalac Olivijevog rada i dostojan naslednik.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, Olivije je zaista neprevaziđen. Baš mi je drago da ti se svideo, s obzirom da si čitala i samu knjigu. Ja sam imala utisak da prate dijalog, ali da na kreativan način osmišljavaju radnju, tokom koje će se date rečenice izgovarati, tako da mi je to bio dodatni plus. Naročito mi se svidela scena kada ga žena nagovara da ubije Dankana, moć ženske manipulacije. :D

      Избриши
  6. Lektira u rukama (čisto da se podsetim), film u kompjuteru, sutra-prekosutra slede utisci. :))))

    ОдговориИзбриши
  7. Najpre sam danas pročitala dramu, jer zaista sam mnogo toga pozaboravljala tokom godina, a onda - dok su utisci još bili sveži - predveče odgledala i ekranizaciju.
    Moram odmah da kažem da se potpuno slažem sa tvojim prikazom.:)
    "Magbet" je (ne brini, nisi pogrešila, ovo je najčešći prevod - mada su obe varijante potpuno legitimne, ova sa "G" se koristi znatno češće), pre svega, netipična Šekspirova tragedija, koliko zbog svojih izrazito mračnih tonova, toliko i gotovo apsolutne fokusiranosti na naslovnog junaka i njegov psihološki svet, bez mnogo širenja izvan njega. Ovo je tragedija vlasti, ambicije, usudiću se da kažem i "volje za moć" pre Ničea, priča o sunovratu jednog časnog čoveka koji je poklekao pred iskušenjem ponuđene i proročanstvom zagarantovane moći. Takođe, ona problematizuje ono mračno u nama, što pritajeno čeka određeni "okidač" da se ispolji i potom nas nezaustavljivo povuče u nove i teže greške. Jer, da u Magbetu nije već postojala klica krvoločnosti i beskrupuloznosti, predviđanje tri veštice/suđaje se ne bi "primilo".
    Tragedija kao važno ističe i pitanje priviđenja, odnosno, poigravanja savesti sa uzrujanim umom, jer do kraja ne biva jasno jesu li veštice zaista prisutne ili su još jedno od Magbetovih umišljanja, kao nož ili Bankova utvara.
    Greh kraljeubistva ovde je pojačan grehom rodoubistva, pa još pod sopstvenim krovom, kao gosta. Nevoljno počinjen, opravdavan sudbinskom nužnošću, vodi ka sve težim i besmislenijim greškama, posledicama paranoje i straha za zadobijeno. Žeđ za krvlju jača.
    Naposletku, ledi Magbet je jedna od najfascinantnijih ženskih figura u istoriji književnosti, a razilaženje njihovih puteva, tj. "obrtanje uloga" kako drama odmiče - jer, isprva je ona ta koja inicira i odlučnošću vrši uticaj na supruga, dok će kasnije njena savest da jača i tera na povlačenje - još jedan je pokazatelj Šekspirovog znalačkog građenja tragičnih junaka, pa i kada oni imaju prefiks "anti-".
    Uz to, "Magbet" je izrazito, rekla bih, MUŠKA drama, jer čak i ledi Magbet ima kvalitete muškog principa, njena ženstvenost je svesno potisnuta zarad opstajanja u surovom svetu jačeg pola.
    Tu su i već antologijski monolozi, koji razotkrivaju ponornost junakovog pada, naročito onaj poslednji, sa već čuvenom metaforom života kao "priče koju kazuje idiot, pune buke i besa, a bez značenja".
    Film je sve ove aspekte uspeo da obuhvati, ispoštuje i prenese. Odavno nisam gledala ekranizaciju drame, pa još klasične i zahtevne poput ove, a koja se ovako znalački izborila sa materijalom. Počev od teksta, koji je potpuno verno, gotovo doslovce, prenet, do karakterizacije junaka, njihovih odnosa, preko dinamike zbivanja, pa do samog ambijenta. Film je obuhvatio sve, ali i uneo vrlo svrsishodne dopune, detalji i simbolizacija su na nivou, muzika i vizuelizacija besprekorni.
    Glumačka postava je sjajna, izdvojila bih Fasbendera, Marion i Šona Harisa. Uspeli su da u potpunosti dočaraju agoniju ličnosti, njihove sumnje, strahove, kajanje, patnju, odlučnost ili kolebljivost.
    Jezik je bio možda i najveći izazov, tako da sam fascinirana što su gotovo bez prilagođavanja i inače rogobatnog Šekspirovog govora, uspeli da zadrže originalno, arhaično izražavanje čija je težina doprinela celokupnoj atmosferi priče. Slažem se da je, posebno za manje strpljivog gledaoca, ovakav rečnik problem, čak i sa titlovima, jer može da u startu odbije i obeshrabri. Međutim, kada se udubite u radnju, a ona svojim tempom - donekle razvučenim - prati gustinu i metaforičku zasićenost teksta, možete samo da uživate u utisku veličanstvenosti.
    Zadržan je kvalitet pozorišnog izvođenja, ponajviše zahvaljujući takvom jeziku. Zahteva posebno raspoloženje, slažem se, nikako nije za svakoga, za zabavu, niti nekakvo površno, popularno iščitavanje klasika.
    Ali je zato, umetnički gledano, iznenađujuće uspela adaptacija i veliko zadovoljstvo za one istančanog ukusa, željne zahtevnijih tema. Sve u svemu, preporuka!:)))

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Samo ću reći wow, svaka čast kako si izvršila paralelu, ali i prikazala i približila ljudima, kao što sam ja, koji nisu čitali dramu, radnju, a naročito unutrašnja previranja likova. Istovremeno i stručno, zanimljivo i lako razumljivo, bravo, uživala sam čitajući. :)

      Избриши
    2. Hvala. :)
      Jao, stvarno mi je bilo neprijatno kad videh koliko sam se raspisala, ali, ponoviću, uživam u ovim postovima i razmeni utisaka, podstiču me i podižu volju za radom uopšte, konstruktivni su. :)))

      Избриши
    3. Ma kakvi, samo ti piši, uživam u našoj razmeni komentara i mišljenja, podstiče i mene na pisanje.:D

      Избриши